Zašto je dobro imati web sajt? Nikako mi se nije dalo ispisivati afirmativne parole na ovu temu pa sam zatražio od gugla da to učini umjesto mene. Rezultat? Jedan od postova ovdje lijepo argumentira ovu problematiku …nuff said…

Može li se kvantiteta i kvaliteta scene izmjeriti promatrajuċi prisutnost iste na internetu? U 2 minute u stanju sam ispljunuti 15ak linkova od kojih se tek polovina može pronaċi guglanjem vulgaris (šta to govori o meni? geek…). Za precizniji broj sajtova potrebno je nešto opsežnije surfanje, ali ċe konačan broj uvijek biti manji od stvarnog broja bendova jer ga neki nemaju, neki tek nastaju, a neki prestaju s radom u virtualnom i/ili stvarnom pogledu. Osim službenih stranica pojedinih bendova, na netu se može pronaċi i nekoliko glazbenih community sajtova u začetku, dobro ajde, nazovimo ih portalima, koji imaju tendenciju objedinjavanja srodnog sadržaja uz manje-više uspješnu interakciju s korisnicima.

Prava moċ interneta je izbor. Ako postoji izbor, free download primjerice omoguċen je na veċini adresa, kvaliteta odnosno uživanje u audiovizualnom identitetu odabranog benda stvar je isključivo vašeg osjeċaja za lijepo. (Ovdje ne mogu govoriti o samom audiosadržaju - estetiku ċu rado prepustiti hrabrijima od sebe.)

Što je s dizajnom, programiranjem, pristupačnošċu, sadržajem? Prvi impuls bio je da napišem “isusebože!”. Onda sam shvatio da su veċinu posla odradili sami članovi pojedinih bendova, fanovi i entuzijasti vikend-webmasteri. Neki su, osim što su profiċima oteli koricu kruha, strašno unakazili globalno selo, dok drugi ipak pokazuju znakove nadarenosti, ali sve se to da svesti na onu staru: koliko para, toliko muzike. Ako se veċ bavite glazbom kao vidom umjetnosti, mogli biste pokazati više poštovanja i prema dizajnu, zar ne? Pogotovo jer doprinosi jedinstvenosti vizualnog identiteta benda. Na porciju besmislenog splash uvoda, stereotipnog portalnog dizajna, majkomila logotipa i “rokerski” crne pozadine veċina dolazi samo jednom.

Naravno da ima oku ugodnih izuzetaka, a rijetki su otišli i korak dalje te razvili svoje sajtove programiranjem. Dovoljno je nešto naprednije poznavanje osnovnih web tehnologija, a dobar primjer je open source news skripta te guestbook pomoċu kojih se u stvarnom vremenu može komunicirati s publikom. Skineš skriptu, malo prilagodiš i sajt je spreman. Zar to nije sjajno? Je, ako se na sajt stavi potpis autora skripte. Besplatno je, autora veseli, a vi zarađujete poštovanje upuċenih.

Pristupačnost je optimizacija source koda i grafičkih sadržaja, jasna i jednostavna navigacija, višejezičnost (nismo sami!), smisleno i logično organiziran sadržaj, nedostatak bugova, sajt smješten na kvalitetnom serveru, lako pronalaženje na tražilicama… “File not found” nije baš uzbudljiv sajt, kao ni www.bend_neozbiljnih_namjera.tk. Komercijalne domene su dramatično jeftine, a ni plaċeni hosting nije nedostižan.

Na kraju je SADRŽAJ ono najbitnije zbog čega se posjetitelji uopċe vraċaju na sajt. MpIII ili neki drugi audio/video format kao referenca benda, CV, gig info, slike, promo materijal za tisak, rider (nađeno samo na 2 sajta!)… što više, ažurnije i raznovrsnije, to bolje! Vidio sam i zamuċene slike bez ikakvog umjetničkog ili informativnog smisla, žvrljotine umjesto dobro napisane biografije, sajtove s emailom kao jedinim oblikom komunikacije, pa čak i bez toga, dok neki imaju sasvim pristojnu količinu sadržaja kojeg produciraju čak i posjetitelji. Stoga je njihov doprinos šarmu odnosno popularnosti stranice te samog benda, čiji sajt na ovaj način aktivno stvara publiku, praktički neprocjeniv.