U Rijeci se zadnjih petnaest godina u pravilnim vremenskim  intervalima stvori nekakva sevdah atmosfera u kojoj  pojedinci  uz bijes i suze predviđaju propast rock scene, sjetno se sjećaju dobrih starih vremena i prstima upiru u smjeru optuženih za kulturnu apokalipsu.

Optužbe redom idu na račun škrte & nesposobne  gradske uprave, medija nezainteresiranih za alternativnu kulturu  i nezaslužnih pojedinaca, koji u klanovima sisaju vime riječke rock kulture.

Ove godine, taj  potres emocija  izazvalo je više nepovezanih događaja, odnosno priča.

Prvo smo u medijima saznali da iz Stereo dvorane odlazi Simon Dejhalla. Nakon što je nekoliko godina bio sotoniziran i proglašavan krivim za sve nevolje  na riječkoj rock sceni, Simon je na vlastitu inicijativu i vlastitim novcem stvorio klub koji je cijelu riječku koncertnu & party scenu  najblaže napisano lansirao u drugu dimenziju.  U Stereu su priliku za rad dobili svi koji su imali želju baviti se organizacijom & promocijom koncerata, festivala i party-a tako da ne čudi brojka više od 400 programa u tri godine života Sterea. Na kraju priče Simon za  Novi List izjavljuje kako je shvatio da bavljenje ovakvim poslom  u Rijeci, prije ili kasnije završi u slijepoj ulici iz nekoliko razloga, a te razloge spomenut ćemo kasnije.

Zatim smo saznali da Svid radio mijenja vlasnika, a novi vlasnik skreće programsku koncepciju u suprotan smjer od dosadašnjeg. Mnogi misle da novi vlasnik Svida koji je igrom slučaja vlasnik i konkurentskog radia Trsat ne stvara novu koncepciju nego se na elegantan način želi riješit konkurencije. Budući da konkretne promjene još nisu stupile na snagu, suzdržati ćemo se komentara.

I zadnja ali najvažnija je priča o Palachu na čijim temeljima je i niknuo mit o Rijeci kao gradu rock kulture. Palach je u vlasništvu gradskog odjela za kulturu i u jednom dijelu je u najmu ugostiteljskog obrta „Booka“ , a udrugom dijelu je dan u podnajam karnevalskoj udruzi „Brija“. Neke od udruga koje su na prošlom natječaju za Palach podržale obrt Booka nemaju više mogućnost svoje programe realizirati u dotičnom prostoru. Izbačene udruge (masa:kru, Trag i stolnonogometni klub) su u novinama predstavile svoju verziju prekida suradnje, a vlasnik obrta svoju. Budući da su te udruge na prošlom natječaju bile samo podrška, a ne partneri zakupcu, tu i nema ničeg spornog. Zakupac Palacha po zakonu odgovara gradskom odjelu za kulturu samo za realizaciju programa na kojeg se obavezao u ugovoru, a ne za izbor suradnika.

Kako su ove teme podigle medijsku prašinu, politička stranka „Lista za Rijeku“ potaknuta ovim pričama organizirala je javnu tribina „Kuda ide riječka urbana scena?“ održanu u Čarlijevom K.U.N.S.-u.

Iako se raspravljalo o kulturi, prema svjedočenju prisutnih, rasprava je u jednom dijelu prestala biti kulturna i došla na rub fizičkog obračuna nekih sudionika rasprave.

Poslije se u medijima dalo isčitati kako dva sata tribine nisu bila dovoljna da riješe probleme na sceni i daju odgovor na pitanje kuda kulturna scena ovog grada ide.

Odgovor na to (u nedostatku prikladnijih riječi) patetično pitanje je vrlo jednostavan, riječka urbana kultura dok god se tako zove ne ide nikud, nego ostaje na području ovog grada i postojat će dok god taj grad ne nestane sa zemljopisne karte.

Iako je odgovor jednostavan,  problemi koji su već duže prisutni na sceni i dalje ostaju i neće se riješiti organiziranjem tribinama.

A renesansa je tako lijepo počela…

Prije problema  osvrnuti ćemo se na povoljne okolnosti za uzgoj urbane kulture u Rijeci koje još uvijek postoje.

U vrijeme kada je gradska uprava odlučila pod svaku cijenu dovesti Mediteranske igre u Rijeku  započelo je i brendiranje urbane kulture kao gradskog turističkog proizvoda. Stvorili su se uvjeti odnosno Grad je dao novac za manifestaciju Open fest (jedan od pokretača festivala bio je Alen Fućak, danas direktor radia Trsat) koja je prokrčila put svojim nultim iskustvom festivalima „Hartera“ i „Priredba“ .  Konačno, otvorenjem Stereo dvorane počela je renesansa riječke klupske scene potpomognuta i od škrte gradske uprave koja je prošle godine ulila više od milijun kuna rock sceni(razni klupski i festivalski koncertni programi, izdavanje albuma riječkih bendova, antologijski CD box set, music box na Kozali i sl.) u nadi da će prestati pritužbe na njihov račun.

Neznam dali je netko od Novog Lista očekivao štampanje posebnog priloga uz novine za svaki događaj koji organizira u domeni urbane kulture. Znam samo da toliku pažnju i količinu besplatnog prostora koju je Novi List kroz svoje rubrike Mozaik i Ri info besplatno davao riječkim promotorima, organizatori sličnih događanja, u ostatku Hrvatske, mogu samo sanjati.

Problemi kojih se i Simon dotakao u svom interview-u Novom Listu mogli bi se sažeti u nepobitnu riječku činjenicu da za produkciju kvalitetnog kulturnog programa treba poprilična količina novaca, grad nemože pokriti sve troškove, sponzori više preferiraju Zagreb od Rijeke, a riječka publika ima sve manje novaca u đepovima, kojeg sve više troši na alkohol i jeftinu zabavu.

Ima još problema, ali koliko god da ih sad ima i koliko god će ih se još u budućnosti pojaviti, za njihovo rješavanjeumjesto kukanja ili prozivanja,potrebne su ideje, inicijativa pa čak i poduzetnički duh svih aktivnih aktera scene.

Ono o čemu se ne priča i ne piše, iako svi naravno znaju, je činjenica da među akterima scene o kojoj pišemo ima više zlih i skrivenih podlih  namjera nego u svim ikad snimljenim meksičkim sapunicama, osim što je ogromna sramota to je i velika prepreka svima koji se žele baviti kulturom u ovom gradu.

Dok god nismo u stanju iskreno podržati ljude koji svoju energiju, entuzijazam i ideje troše na kulturne programe nismo dio riječke gradske kulture već prepreka za njeno stvaranje. Kako se daje podrška kolegama ako netko nezna, može na netu potražiti pismo podrške koje je ekipa s Primorskog radija uputila Svidovcima povodom ovih zadnjih dešavanja.

Rijeka je nekad imala jaku industriju pa je ta industrija propala. Ovaj grad još uvijek  ima jaku kulturnu scenu i sami smo za njenu budućnost odgovorni i nemojte se začuditi ako ta kultura preko riječkih krovova jednog dana odleti na Mars.

Damir Radović