Na spomen poezije većini ljudi na pamet padnu osamljeni pojedinci koji neke svoje impresije, misli i osjećaje sa manje ili više vještine oblikuju u stihove prenesene na papire koji završavaju u ladicama osim ako autor nije dovoljno spretan, sretan, bogat ili kvalitetan da ih odštampa i ukoriči. Oni koji dođu do te faze, nakon toga najčešće ili lifraju svoje knjige prijateljima, rodbini i raznim recenzentima (za one sretnije to obavlja nadobudni nakladnik) ili se skupljaju po opskurnim jutrima i večerima poezije pa tamo jedni drugima čitaju svoja remek djela (poneki imaju i prijatelje među glumcima pa im ovi nastupe za par besplatnih cugi čitajući njihove stihove ipak nešto izražajnije i lirskije) ili naprosto prepušte svoju knjižicu zaboravu i bacaju se na pisanje novih pjesama. Većina ih, ipak, kad dođu u određene godine, zaboravi taj svoj hir i počne se baviti “ozbiljnijim” poslovima.
Ovaj tekst će predstaviti jednu podvrstu ljudi koji se usuđuju pisati pjesme, a koji nešto drugačije doživljaju tu svoju ulogu “pjesnika”. Naime, trend slam turnira u čitanju poezije koji je već dobrano zahvatio SAD i neke države u Europi (poglavito Njemačku i Nizozemsku) uhvatio je u zadnjih par godina i korijene u Hrvatskoj i BiH. No, za početak bih pokušao dati što točniju definiciju pojma SLAM POETRY.
Najčešće se kaže da je slam mješavina poezije i performansa, da je to brza, urbana poezija koja se izvodi po klubovima te kako svoje korijene vuče još iz bitničkih poetry performansa, a da puno duguje i hip-hopu. U nekim slučajevima, stvarno sam svjedočio tome da neki ljudi iz publike na čitanje poezije reagiraju kao da slušaju stvarno dobar bend te da neki bolji slemeri “manipuliraju” publikom baš poput pravih rock zvijezda. No, ono što slamu daje dodatni čar (u čemu se ne slažu svi) je zapravo činjenica da je to na neki način i estradno takmičenje pjesnika. Naime, većina slamova je natjecateljskog karaktera te imaju svoja točno određena pravila i nastupati ima pravo svatko tko ih poštuje. Ukratko, svaka osoba (ili grupa, jer postoji i mogućnost ekipnog nastupa, nešto poput recitala) nastupa isključivo sa vlastitim originalnim materijalom, bez rekvizita, unaprijed određen broj minuta ovisno o broju prijavljenih (od 3 do 7 minuta). Slučajno odabrani pojedinci iz publike (koji ne nastupaju i, po mogućnosti, nisu u nikakvoj vezi sa natjecateljima) glasaju ocjenama od 0 do 10 i osoba sa najviše bodova pobjeđuje. Naravno, poneki slamovi dopuštaju odmake od tih pravila no jedino ako se s tim slože svi natjecatelji (najčešće je predmet rasprave minutaža pojedinog nastupa, korištenje rekvizita ili muzičke podloge).
No, da ne pomislite da ta kompetetivnost uništava zabavu, odmah ću naglasiti da su nagrade najčešće simbolične i da većina ljudi ne nastupa radi neke eventualne pobjede već isključivo da bi svoju poeziju podijelili sa ostalima. Doduše, neke države (SAD, Njemačka…) imaju puno ozbiljnije koncipiran taj natjecateljski duh slama sa turnirima raznih kategorija i gradskim i državnim prvenstvima no kad nas je to još uvijek u povojima pa vas ne bi duže gnjavio tim aspektom slama.
Ono što se pokaže najzanimljivijim na svakom pojedinom slamu je, zapravo, način na koji pjesnici prezentiraju sebe i svoju poeziju tako da se ovdje stvarno zna vidjeti svačega: i tipova koji se luzerski naslanjaju na mikrofon u maniri Bukowskog (cigareta u gupcu, piva u ruci + poezija o kurvama i sveticama) i otkačenjaka koji urlaju iz sve snage skačući po pozornici i likova koji izvode striptiz kao i onih koji proizvode neke čudne neverbalne zvukove nazivajući to “zvučnim” ili “konkretnim” pjesmama. Poezija je prestala biti nešto što se drhtavim glasom čita u grobnoj tišini već se pretvorila u brzi i dinamični show u kojem pjesnik/performer pokušava raznim sredstvima privući pažnju svoje publike. I nemojte misliti da sve to isključivo izgleda poput skupa čudaka koji govore svašta, nastupaju ovdje i nagrađivani i etablirani pjesnici te na taj način pokazuju da iza svih tih stihova i pjesama ipak stoje živi ljudi.
Naravno, uvijek će biti i onih koji smatraju da je poezija nešto lirsko i intimno te da je slam zapravo neka vrsta prostituiranja ove svete umjetnosti no, sudeći prema brojnosti i reakcijama posjetitelja, ne misle svi tako. Meni osobno se čini da je najbitnije kod slama ne shvatiti cijelu priču preozbiljno, opustiti se, donijeti nešto svoje i uživati podijelivši to s publikom. Naravno, ne svidi se uvijek sve ljudima pa budite spremni i na fučkanje i dobacivanje no najčešće sve završava sa ovacijama i salvama smijeha.
Dva najjača slam događanja u Hrvatskoj dosada (ispričavam se onima koji misle drugačije) za mene su ipak bila 1. otvoreno prvenstvo Hrvatske na Krku još davne 2001. godine na kojem je pobijedio Lasse Samstroem svojom osebujnom navijačkom poezijom (lukavo nastupivši u dresu hrvatske nogometne repke) i Zagreb Spring Slam održan 06.ožujka u Močvari gdje je rasturio Wehwalt Koslowsky, pjesnik kojeg smatraju jednim od najboljih slemera Europe i na čijoj web stranici (www.wwalt.de) zainteresirani mogu pronaći tone podataka o slamu i slemerima kao i pročitati brdo poezije ili poslušati i pogledati audio i video snimke s raznih slamova po Njemačkoj.
No, niti ovaj tekst niti posjet ikakvim web stranicama neće vam pružiti jasan uvid u stvarnu atmosferu slam večeri. Najbolje je da navratite na koju, a kad već idete ponesite i nešto svoje poezije (makar onu što ste pisali u srednjoj školi, koliko god vam danas izgledala smiješno) pa nastupite. Fakat nemate što izgubiti, u najgorem slučaju ćete nasmijati hrpu ljudi. :)))
Sravnjeni sa zemljom
Režija: Bože Boban
Glume: Bore Lee, Krešo Hyong, Petar Mandac
