Nešto malo nakon 22 sata “Paraf” su veċ svirali. Radilo se o nekim članovima eNPe-a i gitaristu Samse. Atmosfera je bila nekako kenjkava ali uvijek vjerna publika je pratila vokala Olivera možda po zadnji put. Učinili su mi se vrlo dobrima, no to je bio tek prvi bend i nisam imala pojma na šta ċe ta večer ličiti, pa nakon sabranih dojmova ispada da su bili mediokritet.
Točka je nakon toga opet utvrdila svoj status kluba s najblesavijim najavljivačima/cama, iako su zbog esencije ovog festivala braċa Tomiċ ispali simpatični.
Pavian Grivasti su nabavili gitaristu. Veċ sam bila rekla da su mi bili najbolji na RiRocku, a moja su očekivanja ispunili i jučer. Bunjar je na momente ubrzavao, ali to ne pridaje previše važnosti cijelokupnom dojmu.
“Nirvana” je možebitno imala najjebeniji nastup, zapravo najuvjerljiviji. Suludi bez Izeta, pa stoga Marin Tomiċ = vokal (koji bi mogao eventualno i koji tekst upamtiti, no to nije svrha ovog festivala jelda?). Ne računajuċi neke tehničke poteškoċe koje su se zapravo čak i dobro uklopile u scenario i činjenicu da je Jabe on stage pokazivao Vuletu kako se svira Love Buzz, meni su bili fantastični jer su prvenstveno dobro odsvirali a i kontrast između Vuletove ufuranosti i Jabetovog menefregizma je doprinosio tom dojmu. Očekivala sam više vrišteċih djevojčica u prvim redovima.
Što reċi za Građanski Neposluh? Pa reċi ċu da nisu obradili ništa konkretno, veċ da su nam priuštili feštarski megamix koji se sastojao od hitova Prvljavog Kazališta, Fantoma i punk klasika poput