“Ritam rock plemena” prvi je “dugometražni uradak iz grada na Rječini”. Tako kaže službena izjava za medije povodom izlaska filma. I na tome im svakako treba čestitati - nije to nimalo lak posao, napraviti 87-minutni film, pogotovo ne o temi o kojoj svi sve znaju, u gradu u kojem svi sve znaju (ambivalencija je namjerna, op.a.).
Ja o riječkom rocku znam jako malo, a pravim se da ne znam ništa. Moje ime je Marin Lukanoviċ, ja sam filmolog, a ovo oko mene je crno-bijeli svijet.
“Ritam rock plemena” nije crno-bijeli film. To je bezbojan film. To je umjetno kreiran dugometražni film. A dovodim se u napast i da kažem da, formalno, to nije film nego video, ali to je najmanje bitno. Zadržat ċu se stoga na prve dvije točke.
Dokumentarni film nije dokument (iako to može postati), nego prvenstveno film. Film je umjetničko djelo, koje pretpostavlja jednog ili više autora. Autor, opet, ima neku poetiku, ili više njih. Neko mišljenje o svijetu, bitku i sebi. O umjetnosti, filmu i temama o kojima priča. I ima pravo na odabir teme, suradnika, sugovornika i onoga što ċe pokazati, a što izostaviti. I to treba poštivati, ali jednako tako treba i raspravljati o onome što ovih dana možemo gledati na velikim ekranima Teatra Fenice i HKD-a.
Glavni autori ovog filma su Bernardin Modriċ kao redatelj i Koraljko Pasariċ kao scenarist (i narator). Montažer je Igor Modriċ, snimatelj Robert Kalčiċ, a za zvuk, doista besprijekoran, zaslužan je Robert Funčiċ.
Modriċ i Pasariċ su se odlučili za jedan anakron pristup prici o “riječkoj rock sceni od 60-ih godina prošloga stoljeċa (…) do današnjih dana”. Autorski dokumentarac, a ovaj se takvim predstavlja iako to nije, priča osobne priče, priče o zanimljivim ljudima, ili pak autor na vrlo osoban način prenosi na nas svoj doživljaj svijeta i sebe u tom svijetu. Doba je velikog procvata dokumentarnog filma, koji nam je dostupan u raznim formatima. Zahvaljujuċi Michaelu Mooreu u svijetu, Factumu u Hrvatskoj i Liburnia Film Festivalu na Kvarneru, možemo se nagledati dokumentaraca, ako nas je volja.
Riječki rock je nesumnjivo zanimljiva i zahvalna tema za obradu. Veċina začinjavaca je živa, i kako nabraja Pasariċ na kraju filma, danas su pomorci, ugostitelji, učitelji… Ima i nešto arhivskih snimaka, i još više fotki. Publiku intrigira ta tema, i ako film dodje pogledati pola od onih koji su bili na 25. Ri-rocku, super.
Ali za film to nije dovoljno. Film nije skup obiteljskih fotografija, nasumično posloženih izjava i spotova i nemuštih, papirnatih, dapače enciklopedijskih naracija. Film mora imati narativni konflikt. I ono što kronično nedostaje “Ritmu rock plemena” jest priča, odnosno, paradoksalno, scenarist.
Scenarij dokumentarnog filma se kreira veċinom iz materijala koji se dobije snimajuċi. Pažljivim odabirom sugovornika, racionalnim korištenjem vremena, preciznim ritmom - mnogo se toga odlučuje pregledavajuċi materijal i u montaži - kreira se priča, kreira se konflikt. Ima nekoliko naznaka u filmu da je konflikt tu, samo mu se treba hrabro približiti: Valter Kocijančiċ priča kako su se drogirali dok stoji ispred školske ploče u razredu punom osnovaca; Fox priča o upadima policije u stanove i zabranama koje su roditelji postavljali svojoj djeci; Mrle, stojeċi pokraj Kralja, opisuje kako se ovaj rezao skalpelom na sceni; Zoff pak opisuje kako se sklapao band… Ali, o ugostiteljsko-estradnoj karijeri Dalibora Bruna primjerice nema govora, o sukobu Darka Glavana s riječkim rockerima Sedamdesetih možemo čitati u najavi za film ali toga u filmu nema. Nema ni spomena o tome što danas rade ti sijedi, debeljuškasti, proċelavi ljudi koji su nekad harali Rijekom. Kako su se od buntovnika pretvorili u pomorce, ugostitelje, učitelje… i kako danas funkcioniraju u tim ulogama. Da ima takvih priča, tada bi se današnji rockeri mogli poistovjetiti s ondašnjima. Ovako, imamo hagiografski uradak koji pripovijeda kako je onda bilo, a malo spominje i sadašnjost. Podijeljen je po nemuštim poglavljima (malo vremenski, malo rodno-spolno, malo žanrovski) unutar kojih ulijeċu neki likovi za koje ne znamo tko su i što su: na razgovor s Pavicom iz Parafa nastavlja se spot Meri Trošelj s ne tako davno objavljenog albuma, primjerice. Kronično nedostaje nit vodilja, koja se mogla iskristalizirati u liku Foxa, ili Glavana, ili nekog treċeg, no nikako u liku bestjelesnog naratora s monotonim glasom, kojeg lako nadvladavaju daleko zanimljivije snimke i fotografije. Bojim se da se beskompromisnost, koja se najavljivala, ipak razvodnila u želji da se svima “bitnima” da jednak prostor u izjavama i snimkama i da ničija verzija ne prevagne. Po mom mišljenju, to je samo još jedna propuštena prilika za kreiranje konflikta.
Stoga je film - bezbojan. Bez “šuga i šuštance”, bez osobnog odnosa prema jednom periodu koji je sigurno važan autorima, sudionicima tog doba, nekim novim klincima, gradjanima ovog grada i žiteljima cijele planete.
Iz potrebe za nezamjeranjem i davanjem prostora svima pomalo, došlo se je i do umjetno napuhanih 87 minuta filma. Da li je želja za realizacijom “prvog dugometražnog uratka iz grada na Rječini” bila jača od osnovnog filmskog osjeċaja za mjeru i kajanje, i prevladala je nad realnom procjenom od kvalitetnijih 50 minuta? Moguċe, tek sigurno je da je ilustriranje živosti scene velikom količinom “muzičkih numera” vrlo neadekvatno za ovu temu. Scena koja se ponosi, kako je i u filmu naglašeno, najstarijom rock-manifestacijom u državi, koja je živa zahvaljujuċi demo bandovima koji nemaju pravu snimku, a kamoli spot, i koja, na kraju i na početku, ima i najdugovječniji demo-band u državi, a možda i na svijetu, takva se scena teško da ilustrirati televizijskim spotovima koje imaju samo bandovi koji su ih uspjeli snimiti, jer im je to bilo bitno. No, čak apstrahirajuċi taj aspekt, spotovi nesumnjivo štete ritmu filma, izbacujuċi nas iz (nepostojeċe) narativne potke. Kako montažni ritam i inače, kad je riječ o glazbenim dokumentarcima, nije lako zadržati, spotovi sa svojim različitim poetikama sigurno nisu doprinijeli smislenosti montaže. Ponegdje dobro ilustrirana i prikazana stvarnost (snimke s koncerata iz Kvarnera, Palacha, Korza…) gubi na jačini, pogotovo u drugom dijelu filma, razvodnivši se u seriji spot-izjava-izjava-naracija-spot-izjava pa ispočetka. Gotovo sav tekst koji izgovaraju sugovornici prati njihova slika, a ne spotovi ili snimke koncerata, proba, studija, ili čegagod što bi ilustriralo njihove riječi i razbilo monotoniju. Kamera, iz ruke, nemirna, neobavezna, čak nemarna, postaje nakon nekog vremena naporna, s nebalansiranim svjetlom i nejasnim kadriranjem. A naracija, papirnata i enciklopedijska, svojim dugačkim i ponekad kontradiktornim rečenicama (poput one o Grču i statusu demo-banda) nimalo ne doprinosi pitkosti i probavljivosti filma.
“Ritam rock plemena” je dokument, ne dokumentarni film. To je skup fotografija, arhivskih snimaka, izjava i isječaka iz spotova nekih riječkih bandova koji su djelovali u zadnjih četrdeset godina. To je obiteljski album koji se ima doma na DVD-u, da se može zaustaviti neki dio, premotati video-clip ili uveċati sliku.
Benevolentno, to je hvalevriijedan arhivski uradak, zahvaljujuċi kojem na jednom mjestu imamo izbor iz sačuvanih vizualnih zapisa jednog vremena. Realno, to je loš film.
